Oprez sa sistemskim bolestima, dijabetesom i HIV-om

Neki lijekovi mogu utjecati na stepen odbacivanja dentalnih implantata, i to biofosfonati 

Nadoknada zuba implantatima za sanaciju bezubih ili djelimično bezubih pacijenata postao je standardni postupak brige u protekle dvije decenije. Ovaj značajni napredak temelji se na konceptu oseointegracije, koji su prvi opisali Branemark i Šreder (Schroeder). Oseointegracija ili funkcionalna ankiloza podrazumijevaju proces zarastanja kosti za površinu implantata.

Da bi se postigla oseointegracija, potrebno je pažljivo procijeniti indikacije i kontraindikacije pa se pacijenti za ugradnju implantata moraju pažljivo birati. Kontraindikacije se dijele na lokalne i sistemske. Prema dokumentu prezentiranom na drugoj konsenzus konferenciji ITI (“International Team of Oral Implantology”), predložena je podjela sistemskih kontraindikacija na dvije grupe:

Oralna tkiva

  • Grupa 1: Pacijenti vrlo visokog rizika – Čine je pacijenti s ozbiljnim sistemskim bolestima (reumatoidni artritis, osteomalacija, osteogeneza imperfecta); imunokompromitirani bolesnici (HIV, imunosupresivni lijekovi); ovisnici o drogama (heroinski ovisnici); psihijatrijski bolesnici (hronični psihološki i mentalni poremećaji).
  • Grupa 2: Pacijenti umjerenog rizika – To su pacijenti s ozračenim kostima (radioterapije), s teškim dijabetesom (pogotovo tip 1), sa poremećajima krvarenja (hemoragijska dijateza, inducirani antikoagulacijskim lijekom), dugogodišnji pušači.

Sistemska oboljenja mogu utjecati na zarastanje oralnih tkiva nakon operativnog postupka ili povećavajući njihovu osjetljivost na druge bolesti. Osim toga, sistemske bolesti mogu se liječiti lijekovima ili drugim terapijama koji potencijalno utječu na implantate i tkiva koja ih nose i okružuju.

Stepen odbacivanja

Nekoliko autora i studija identificirali su oboljenja pacijenata za koje se ugradnja dentalnih implantata ne preporučuje ili je upitna. No, vrlo je nejasno na čemu se pouzdanost takvih izjava/uputa temelji.

Neki lijekovi mogu utjecati na stepen odbacivanja dentalnih implantata, i to biofosfonati (u obliku tableta “actonel”, “fosamax”, “didronel”, “lytos”, “skelid”, a posebno kao injekcija “zometa”, “aredia”) koji se koriste kod liječenja osteoporoze i sekundarnih depoziza karcinoma u kosti, pa čak i nekoliko godina prije ugradnje implantata.

Prema iskustvima Klinike za stomatološku protetiku s dentalnom implantologijom Stomatološkog fakulteta s klinikama Univerziteta u Sarajevu, izjava da pacijenti s dijabetesom i osteporozom imaju veću stopu odbacivanja dentalnih implantata je netačna. Vrlo je teško stvarno evaluirati stepen odbacivanja dentalnih implantata kod pacijenata koji primaju terapiju biofosfonatima ili su izloženi radijaciji kosti, jer isto umnogome ovisi o vrsti biofosfonata koji se koriste, dužini i načinu upotrebe te intenzitetu zračenja, dužini eksponiranosti i razlozima eksponiranosti pacijenta zračenju.

Savjet pacijentima

Ne postoji dovoljna količina naučnih dokaza koji ukazuju na relativne ili apsolutne kontraindikacije za ugradnju dentalnih implantata. Iz svega proizilazi da se pacijenti trebaju javiti u referentne ustanove gdje će ordinirajući licencirani stomatolog izvršiti individualnu evaluaciju svakog pacijenta.

Djeci se ne preporučuje postavljanje dentalnih implantata do završetka rasta i razvoja kosti, što korespondira uzrastu od 17-18 godina.